svjedočanstva

Kada Slađana Trbulin ljeti na putu do mora zastane na Baniji, gdje je živjela prvih deset godina, pita se što bi bilo da rat nije presudio njezinoj obitelji i tom kraju. Vjerojatno bi studirala u Zagrebu i živjela na relaciji Zagreb – Sisak. U Sisku je rođena. I ako bi joj roditelji ostali bez radnih mjesta u sisačkoj Željezari i Rafineriji, živjeli bi dostojanstvenije. Bili bi u svojoj kući u Kostrešima, ne bi bili podstanari do nedavno. Imali bi svoju zemlju, ne bi bili nadničari. U kućama bi gorjela svjetla, traktori bi orali njive, a djeca bi za vrućih ljeta prekidala igru da se napiju bunarske vode. Ovako je Banija tuga. Prazna i zapuštena, kao i njihovo selo. Nekoć joj je izgledalo veliko, a sada malo. Svijet našeg djetinjstva smanji se kada narastemo, ali nije do toga. Do Oluje je.

Pogađa je kada ljudi kažu da su htjeli otići. Nisu htjeli. Moralo se bježati da se ne bi stradalo. Pluća punih straha i neizvjesnosti. Slađana se sjeća u isječcima. Kod maminih roditelja na selu okupila se cijela familija. Balirali su sijeno.

Slađana je svezala oko glave bakinu maramu. U rano jutro, 5. kolovoza 1995., probudila ih je pucnjava. Baka je spakirala šunku i krenuli su ne znajući kamo. Ni na koliko. S brda su gledali kako iza njih gori. Nisu tada znali da su iza sebe upravo ostavili sretna vremena. Putovali su dvije nedjelje kroz Bosnu i Hercegovinu do Srbije. Zaustavili su se u Kraljevu, u sportskoj dvorani punoj ljudi s Banije. Tata joj je bos, u kratkim hlačama i bijeloj majici, čitao novine na stepenicama kada je došla vojska po sve vojno sposobne muškarce. Poslali su ga u Erdut, gdje je raznosio hranu vojsci. Mama, brat i Slađana su pred Novu godinu 1996. došli u srijemsko selo Bršadin da mu budu bliže.

Slađana je nastavila školovanje u Borovu Naselju. Bila je sramežljivo, poslušno dijete, svjesna da je tu slučajem i ne osjećajući da tu zapravo pripada niti da je sasvim prihvaćena. Mama se brinula za nju i brata i povremeno radila razne slabo plaćene poslove. Mijenjali su tuđe kuće u kojima su živjeli. Od mirne reintegracije najviše se sjeća glasa Franje Tuđmana kada je Vlakom mira stigao u Vukovar. Govorio je o praštanju, pomirenju i suradnji. Nije znala točno zašto, nitko joj ništa nije rekao, ali nije mu vjerovala. Njezini su se nadali da će se vratiti na Baniju, ali za obnovu kuće mogli su dobiti 5000 kuna, a ne bi imali od čega živjeti, cijelo je selo zamrlo. „Da uložim u kuću i da se onda okačim o prvo drvo?“ zaključio je tu zamisao njezin otac. Možda se u Srijemu nisu najbolje snašli, ali na Baniji se ne bi imali kako ni snalaziti.

To je razlika između mirne reintegracije i vojne operacije.

Kasnije je čitajući o mirnoj reintegraciji i razgovarajući s ljudima Slađana shvatila da je to bio dobar početak, ali i da nije dovršen proces. „Krene na dobro pa se onda vratimo nekoliko koraka unazad“, kaže. Recimo, kada se bučno prosvjedovalo zbog postavljanja ploča sa ćiriličnim natpisima. Kada ih se nasilno skidalo. Kada se muči oko toga u koju će školu djecu upisati. Kada je propao projekt Interkulturne škole Dunav, u kojoj bi učenici zajedno, neovisno o etničkoj pripadnosti, učili o kulturnoj baštini svih Vukovaraca. Kada je prozivaju što govori i ekavicom, na kojoj je maturirala, i ijekavicom, na kojoj je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Kada čuje da bi bilo bolje da je i u Podunavlju bilo Oluje. Slađana za sebe kaže da je dijete Oluje. Dobro zna kakva je to nesreća.