svjedočanstva

Nikola Stamatović neke godine nastoji zaboraviti, ne prisjećati ih se. Život mu je sada lijep. Sa suprugom se dobro slaže, oboje su u penziji, zdravlje ih služi, pomalo putuju, šeću uz Dunav, ugoste prijatelje. Sinovi im nisu blizu, ali imaju dobre poslove i sretni su pa su i roditelji sretni zbog njih. Na vikendici u blizini Dunava Nikola uzgaja pčele, sadi voćke, sve pomalo i bez nerviranja, to je njegova mjera dobrog dana. Bilo je stresa i previše za jedan život. A život u Vukovaru je počeo kao fantazija. Upoznao je suprugu u Beogradu gdje su oboje studirali. On student prava iz Dečana, ona stipendistica Borova iz Drvara. Čim je diplomirala na Tehnološko-metalurškom fakultetu dobila je posao u Borovu. Tako su 1984. došli u Vukovar. Dobili su komforan stan u modernom Borovom naselju, Nikola se prekvalificirao i zaposlio kao jedan od čak 110 profesionalnih vatrogasaca u Borovu, iste su godine dobili i prvog sina. Lako i brzo su našli prijatelje, i među kolegama s posla i među susjedima. Borovo naselje imalo je i zimi i ljeti bazen, kino, igrališta za djecu i divnu ljetnu restoransku baštu sa živom muzikom u Radničkom domu, koja bi navečer bila tako puna da bi uvijek netko otišao sat vremena ranije s posla da im zauzme stol. Pjevali su tadašnje hitove, slavili sve što treba, kupali se i pecali na Dunavu, išli na ljetovanja u borovska odmarališta. „Bili smo toliko izmiješani da nismo imali pojma što je tko bio po nacionalnosti“, kaže Nikola.

Onda je došla 1991. i fantaziji je bio kraj. Počele su se afirmirati druge vrijednosti, kaže Nikola, nacionalna i stranačka pripadnost umjesto zajedništva. Jedni su zastrašivali druge, drugi neke treće i ljudi su se otuđili. Tenzije su rasle i rasle. Mračni tipovi počeli su se noću voziti naokolo u automobilima bez registracija, čuli bi se pucnjevi i škripa guma, dizali su se lokali u zrak, neki su privođeni, neki su nestali, okolna sela su podigla barikade, jedno jutro su i pred ulaz u kombinat Borovo stali naoružani ljudi. Nikola je osjećao da strah u njemu raste i da je nemoćan. Od tog perioda još uvijek ima tanak san, ne promakne mu nijedan šum. U svibnju je s obitelji otišao u Crnu Goru.

Kada se vratio krajem 1991., zatekao je Hirošimu. Nijedna zgrada, nijedan rasvjetni stup nisu bili čitavi, tek je jedna prometna traka bila očišćena, nije bilo struje ni vode. I njihov je stan bio izbušen granatama pa je to krpao, ali bi i dalje prokišnjavalo. Odlazio je po kuhanu hranu u javnu kuhinju, vodu je iz dostavne cisterne prelijevao u kanistar, grijao se na drva. Nije to bilo dobro mjesto ni za odrasle ni za djecu, ali Stamatovići su tu ipak imali gdje i od čega živjeti. Nikola je okupio kolege vatrogasce, uzeli su preostala vozila i opremu i registrirali su se kao Vatrogasna jedinica opštine Vukovar jer ih Borovo više nije trebalo, a potreba je bila velika. Puno je kuća gorjelo, raščišćavali su ulice, skidali urušene dimnjake, spašavali stoku. Nikola je bio komandir. Plaća bi mu dotrajala do sedmog u mjesecu, ali supruga je radila u Borovu pa su se nekako snalazili. Te su godine bile čekalište. Nikola je čekao da se okonča bezvlađe, šverc, siromaštvo, besperspektivnost. Da život ponovno počne teći. Kada se počelo govoriti o mirnoj reintegraciji, samo se šuškalo. Nikola kaže da nikakve informacije nisu imali, nisu znali što se sprema, hoće li biti stradavanja, treba li ostati ili otići. Bilo je puno nagađanja, neizvjesnosti i straha. Neki su glasno zagovarali da svi odu, najglasnije oni koji su se materijalno osigurali i imali su kamo.

Njegova je vatrogasna jedinica prešla 1996. u Prijelazne policijske snage i tada mu je jedan kolega povratnik govorio da ode, da tu više nije potreban, ali su nadređeni, posebno načelnik iz Vinkovaca, bili razumni i uljuđeni. Cijela jedinica, njih 46 vatrogasaca, ostala je u Vukovaru i 1997. potpisali su ugovor s MUP-om. Prve plaće u kunama – a bile su dvadesetak puta veće od onih u dinarima – dijelile su se na ruke i nekolicina ostalnika ih nije htjela primiti, ali su prihvaćajući treću plaću pitali mogu li dobiti i one prve dvije. Te je godine zaposleno i dvadesetak mladih hrvatskih vatrogasaca iz Vukovara. Nekima od njih su očevi poginuli, nekima nestali. Nikola bi ih prvog radnog dana ujutro sačekao, porazgovarao s njima i potom ih sa svima upoznao. Čitava je postrojba znala da se incidenti neće praštati. Ako se namjeravaju poprijeko gledati i međusobno provocirati, mogu slobodno odmah skupiti stvari. To je takva služba; životi im ovise jednom o drugome, u vatru ne smiju ući bez povjerenja da će kolega na njih paziti kao što bi na brata.

Iako je u Vukovaru bilo određeno da na čelnim pozicijama javnih službi budu Hrvati, a njihovi zamjenici Srbi, UNTAES se založio za Nikolu zbog njegovog dotadašnjeg uzornog rada i točno je na dan završetka procesa mirne reintegracije, 15. siječnja 1998., potpisao ugovor s MUP-om za mjesto zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe Vukovar. „Nikakvih problema nismo imali, ni u tom prijelaznom razdoblju ni ikada“, kaže Nikola. Nije tako bilo samo u službi, već su zajedno feštali, slavili rođendane, imendane, slave i božiće. Igrali zajedno biljar, roštiljali, šalili se na svačiji račun i najvažnije – razgovarali o svemu.