svjedočanstva

Marija Molnar je pred završetak procesa mirne reintegracije vodila ugodan, miran život u provinciji, kako kaže. Bila je u zadnjoj godini dvadesetih, uhodala se u posao glazbene urednice na Radiju Vinkovci, išla je na koncerte, izvještavala o kulturnim i društvenim događanjima. Politika ju je zanimala tek onoliko koliko se politika bavila njom. A onda je odlučila sve to potpuno razbucati. Mirna reintegracija je u Vukovar vratila i Hrvatski radio Vukovar i Marija je pozvana da se pridruži ekipi. Nije se dvoumila ni trenutka.

Znala je da će biti jako puno posla za sve u Vukovaru, da treba graditi institucije i društvo, obnavljati kuće i živote. Htjela je zasukati rukave i sudjelovati u novom početku. Tako je u Vukovar otišla kao na radne akcije, pogonjena idealima i optimizmom.

Kada je tek počela povremeno dolaziti u Vukovar 1996., sve joj je bilo nestvarno. Tek dvadesetak kilometara od Vinkovaca, a više se iščuđavala nego da je došla u Katmandu. Bilo joj je kao da šeta među filmskim kulisama i statistima. Ili kao da je sletjela na mjesečev krater. Ljudi su joj izgledali pljesnivo, kao da se prašina ruševnog grada uvukla i u njih. Jedna od prvih slika koju je zapamtila: svukuda hrpe šute, drveće raste iz kuća i stanova, pa i s osmog kata nebodera, majka i sin prolaze u dotrajaloj odjeći, a na uzici vode dalmatinca, najljepšeg psa kojeg je u životu vidjela. Taj pas joj je bio slika nade. Godinu kasnije počela je obnova i grad se pretvorio u veliko gradilište.

Još godinu kasnije, početkom 1998., počela je raditi na Hrvatskom radiju Vukovar. Marija smatra da su mediji imali važnu ulogu u provedbi mirne reintegracije i da su je dobro odigrali. Na Hrvatskom radiju Vukovar svakodnevno je išla emisija Povratnički radio u kojoj su mnogi gostovali i gdje se odgovaralo na pitanja koja su bila važna građanima. „Ljudi su nam vjerovali“, kaže Marija. Sjeća se tadašnjeg velikog grafita na Nami u centru grada. Ćirilicom je bilo ispisano: Ovo je Hrvatska. Taj joj se spoj svidio, kao znak da se zna gdje su i da tu ima mjesta za sve.

Radila je bez prestanka, bilo je naporno i uzbudljivo. Grad se obnavljao, institucije su profunkcionirale, stalno su dolazile neke delegacije. Družila se sa stranim volonterima i domaćim aktivistima. S kolegama iz srpskih medija koje je tada upoznala ostala je prijateljica do danas. Bilo je to intenzivno vrijeme. Znala je čuti pitanja poput: „Kako možeš piti kavu s njim?“, ali nije se na to osvrtala niti marila u koje kafiće ide, naše ili njihove, družila se s onima s kojima se prepoznavala. U njezinom je pogledu bilo vedrine, povjerenja i rastuće nade. Kao u zoru kada započinje bistar dan.

Kroz suradnju s aktivistima sudjelovala je u edukacijama o miru, oprostu, suočavanju s prošlošću. Za nju je to bila mirna reintegracija: neumorno iznova graditi, i kuće i ljude. I kada gradnja bude dovršena, bila je uvjerena, Vukovar će biti svjetski centar za mirovne studije ili svjetski istraživački centar o ratu i miru. Ljudi će užas koji su proživjeli transformirati u lekciju iz koje svi mogu učiti. Iz tog krvavog tla niknut će dobro. I mirna reintegracija slavit će se kao svetkovina jer se mir treba slaviti. „Nakon svega što se dogodilo, sprovesti reintegraciju bez ijednog ispaljenog metka, bez ijedne tuče, to je veliko postignuće“, kaže Marija.

Iako je koju godinu nakon mirne reintegracije otišlo dosta kvalitetnih ljudi iz Vukovara u treće zemlje, sjeća se Marija, grad se razvijao u dobrom smjeru. Puno toga se obnovilo, nešto se pogona otvorilo, doseljavali su se ljudi iz drugih krajeva, bilo je posla, o novim miješanim brakovima se nije govorilo u pola glasa, nije bilo međuetničkih sukoba, grad je bio siguran.

Marija se sjeća slike nekih trinaest godina nakon mirne reintegracije: glavni gradski trg je prepun, sviraju tamburaši, ljudi se uhvatili u veliko kolo, i Srbi i Hrvati, i svi razdragano plešu. To kolo je bilo kao nadrealna filmska scena nakon koje kreće katastrofa. Nije puno prošlo i krenuli su prosvjedi, skidanje ćiriličnih natpisa, etnička prepucavanja i odnosi su se počeli zaoštravati pa i kidati. Marija kaže da se izgradio lijep grad, ali da su to ponovno kulise, samo ovog puta nema poleta novog početka. Mladi ljudi odlaze, nema posla, podijeljenost nije ugasla. Vukovar nije postao svjetski centar mira.