svjedočanstva

„Mirna reintegracija je uspjela!“ uzviknula je Lilijana Radobuljac ulazeći u zbornicu Tehničke škole Nikola Tesla u Borovom Naselju. Prošle su četiri godine od mirne reintegracije, a trenutak ranije je ugledala učenicu iz 4c i učenika iz 4a kako se ljube na školskom hodniku. Maturanti iz odvojenih škola, kako se to u medijima naziva. Ali u Tehničkoj školi učenici koji nastavni program slušaju na različitim jezicima i pismima – hrvatskom i srpskom, latinici i ćirilici – nisu odvojeni. Idu u istu zgradu i u istu smjenu. Lilijana predaje Hrvatski jezik i književnost jednima i drugima. Nisu odvojeni ni nastavnici, jedna je zbornica. Lilijana je Vinkovčanka. S diplomom Hrvatskog jezika i književnosti Pedagoškog fakulteta u Osijeku 1994. dobila je posao u Srednjoj školi Mate Balote u Poreču. U njezinim Vinkovcima tada nije bilo posla. Računajući na to da rat jednom mora završiti, da će se okupirana područja vratiti pod ingerenciju Republike Hrvatske te da će posla biti, prije odlaska stavila se na raspolaganje Vukovarsko-srijemskoj županiji kao stručni kadar koji bi htio raditi kući. I stvarno, 1998. pozvana je da radi u Vukovaru. Bila je u pravu: rat je završio, Hrvatska je cjelovita, posla je bilo.

Prije rata je tek dvaput bila u Vukovaru. Jednom ju je otac odveo na bazen i jednom je s roditeljima u trgovini Lav birala namještaj za svoju sobu. No u Poreču se družila s vukovarskim prognanicima i slušala priče o tome kakav je to krasan grad. To ju je dodatno potaklo da prihvati posao. Ono što je zatekla bilo je strašno. Grad kao otvorena rana. Kada bi autobus iz Vukovara koji tada nije imao javnu rasvjetu zašao u mali Nuštar, činilo bi joj se kao da je u Betlehemu. Ali škola je bila svjetlost.

Kava je mirisala kada je prvog dana sama ušla u zbornicu Ekonomske škole, gdje je radila prve tri godine dok nije prešla u Tehničku školu. Bila je među prvim nastavnicima koji su došli držati nastavu na hrvatskom jeziku. Ravnatelj je nije uveo, nitko je nije službeno predstavio. Lilijana je pozdravila: „Dobar dan!“, a čovjek koji je stajao za rešoom, uzvratio: „Dobar dan! Ja sam čika Steva, jeste za kafu?“

Od tada pa nadalje kolegijalni odnosi bili su sjajni, kaže Lilijana i napominje da pritom ne pretjeruje. Nikada nije imala osjećaj da treba paziti, vagati riječi, strepiti. Ni s roditeljima učenika nije bilo nesuglasica. Na samom je početku bila raspoređena da predaje Hrvatski jezik i književnost razredima koji su slušali nastavu na srpskom jeziku.

No učionica je znala zahtijevati i dovitljivost i mudrost. Recimo, kada je ušla u razred maturanata i na ploči zatekla veliko slovo U. Još je bila nova u školi. Zastala je, brzo se sabrala kao pred izvođenje jedanaesterca, i na ploči uz to U ispisala brojku 2. Okrenula se prema razredu i upitala: „Je li i vi slušate U2, kao i ja?“ Razred joj je zapljeskao. Ili kada je ulazeći u učionicu začula dvojicu učenika kako kroz prozor viču: „Ovo je Srbija!“ Nije bila spremna na to, a i tko bi je i kako pripremio, ali pred učenicima ne smije biti nespremna. Kada su je ugledali, razred je ustao razrogačenih očiju, a ona dvojica su problijedjela. Lilijana ih je svih obuhvatila ozbiljnim pogledom, sjela i sporo upisivala sat u dnevnik. Bile su to najtiše minute u njezinoj nastavničkoj karijeri. Onda je ustala, naložila onoj dvojici da također ustanu i rekla: „Ako već imate potrebu vikati, jedino što bih vam priznala jest da kroz prozor vičete: ‘Ovo je škola!’“ Lilijana ne pamti koliko su joj se puta ta dvojica poslije ispričavala pokazujući joj da su nedvojbeno shvatili da su pogriješili.

Kada su prve, spontane kolone sjećanja krenule gradom, jedna je prolazila Borovim naseljem pored škole. Jedan je učenik rekao: „Neću sjediti do prozora, oni su ubili mog tatu.“ Lilijana mu je rekla da ne mora sjediti pored prozora i da joj je žao njegovog tate i njega. I da je nekome tko tu hoda sa svijećom vjerojatno isto netko blizak poginuo.

Ili kada su učenici dolazili na nastavu u Partizanovim i Zvezdinim dresovima pa im je Lilijana prvo objasnila da to nije sportska škola, da najlonski dresovi u razredu ne mirišu najugodnije, a i da u Vukovaru imaju lokalne klubove, Vuteks-Slogu i Vukovar 1991., pa neka navijaju za neki od njih, što će im Partizan, Zvezda, Dinamo ili Hajduk. A onda je jednu subotu na nadoknadu nastave došla u zakopčanoj jakni pod kojom je virila kragna dresa. Predsjednik razreda je pitao: „Razrednice, je li Vam to dres?“ Lilijana odgovori: „Pa da.“ „A čiji?“ Lilijana kaže: „Moja je privatna stvar za koga navijam.“ Brzo su saznali da je vatrena navijačica vinkovačke Cibalije i počeli su pratiti kako klub igra i zadirkivati je oko rezultata, ali u školu u dresovima više nisu dolazili.

Neusporedivo je više bilo smijeha i lijepoga. Kada joj je ravnatelj 2001. rekao da će biti razrednica razredu koji pohađa nastavu na srpskom jeziku, kratko se složila: „Dobro.“ I tako je bilo – dobro. Cijeli taj razred joj je došao u Vinkovce na predstavljanje njezine knjige Na pragu, u kojoj je, među ostalim, pisala i o ratnim godinama. Neki od učenika tada su prvi put bili u Vinkovcima.

„Svakakva smo rješenja pronalazili da bismo se razumjeli, i što je najvažnije, da bismo razumjeli sve naše različitosti i naše boli“, kaže Lilijana.