svjedočanstva

Jakica i Duško Simić na Korčuli su gledali prilog Hrvatske televizije iz Vukovara. Kada se hrvatsko Podunavlje uskoro reintegrira u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, tamo će biti procvat. Otvarat će se radna mjesta. Narast će plaće. Bit će svega. Tako su izvijestili novinari, a oni su odlučili povjerovati. Nakon svakog rata dolazi vrijeme velikih nada. „Super, idem se spakirati i odoh za tu famoznu Slavoniju“, rekao je Duško Jakici. Nisu imali što izgubiti. Probali su živjeti u Beogradu. Nije išlo. Probali su na Korčuli. Isto. Bijedni poslovi, puko preživljavanje, nikakva perspektiva. Bio je listopad 1997. godine. Gospođa koja mu je prodala autobusnu kartu rekla mu je da ide u „još neistražena područja“. Autobusne linije su prema tome dijelu zemlje tek bile uspostavljene. Došao je u grad u kaosu. Svi su govorili o reintegraciji, nitko nije znao što ih čeka, glavna tema je bila ostati ili otići. Dio ljudi se već spakirao i odselio za Srbiju. A Duško kuca od vrata do vrata tražeći posao u gradu u kojem ne poznaje nikoga.

Duško je iz Knina, Jakica s Korčule. Upoznali su se krajem osamdesetih kao studenti prava u Splitu. Kad je počeo rat, Duško se prebacio studirati pravo u Beogradu. Početkom 1992. Nova Jakičina hrvatska putovnica bila je među prvima koje su prešle srpsku granicu. Posjećivala ga je godinama, a kada su oboje diplomirali, počeli su zajedno živjeti u Beogradu. Dušku je pripravništvo u odvjetničkom uredu pokrivalo petinu mjesečne stanarine. Jakica je na crno radila kao kuharica i spremačica. I to malo što bi zaradili, inflacija bi brzo pojela. Duško nije mogao dobiti srpsko državljanstvo pa time ni konkurirati za bolje poslove. K tome su arkanovci mobilizirali izbjeglice iz Hrvatske, naročito nakon Oluje, i slali ich u istočnu Slavoniju. Nisu htjeli otići u inozemstvo jer bi ih tamo najvjerojatnije čekali fizički poslovi. I tako su odlučili pokušati izgraditi bolji život u Hrvatskoj. Duško je s UN-ovim konvojem početkom 1997. krenuo iz Srbije u Hrvatsku. U autobusu je bio jedini mlađi od 70 godina i jedini s koferom punim knjiga kao svom svojom imovinom. Čuo je kada je gospođa na sjedištu ispred njega rekla: „Nas nije šteta, ali ovog će malog odmah zaklati.“ I ako ga je hvatala nelagoda, nestala je kada je vidio kako na granici srpski i hrvatski službenici srdačno razgovaraju i razmjenjuju šteke cigareta.

Na Korčuli nije bilo ništa bolje. Iz jedne su oskudice pobjegli u drugu. Jakica je za 1200 kuna mjesečno radila kao noćna čuvarica raznih poduzeća. Duško je djeci držao instrukcije, nikakav posao nije mogao naći. Na otoku se ispod glasa gunđalo o takvom paru. I onda su vidjeli prilog o Vukovaru.

Posla je stvarno bilo. Duško je mogao birati i odabrao je nevladinu organizaciju Norveško vijeće za izbjeglice (nvc). Kad su mu rekli da će plaća biti fifteen hundred, tek je s prvom uplatom shvatio koliko je to zapravo. Do tada su po rukama prevrtali 10, 20, 30 maraka. U NVC-u su pružali pravnu pomoć, najviše građanima srpske nacionalnosti koji nisu mogli dobiti hrvatsko državljanstvo ako su rođeni izvan Hrvatske, bez obzira što su cijeli život proveli u Hrvatskoj. A mnogi su u pograničnim područjima bili rođeni s druge strane hrvatske granice. Pomagali su i Hrvatima koji su tražili povrat imovine.

Nakon nekoliko je mjeseci i Jakica kucanjem na vrata došla do mjesta tajnice u Ekonomskoj školi. U gradu od blata, ruševina i sivih stabala bilo im je bolje nego na Korčuli i u Beogradu. I atmosfera je u gradu tada bila zdravija nego što je danas, sjeća se Duško: „Imao sam osjećaj da su svi malo napeti i oprezni, ali su izbjegavali išta otvoreno govoriti. Kao da su se smireno ispitivale snage. Onima koji su ostali je bilo stalo da ostanu i dalje. Onima koji su se vratili je bilo stalo da tu ponovno započnu život. To su jake motivacije, a uvjet opstanka je, možda, bio da se o nekim stvarima ne govori.“ Jakici i Dušku bilo je jednostavnije. Nisu poznavali ni ostalnike ni povratnike, nitko njima ništa nije zamjerao niti su oni kome zamjerali.

Nisu tada znali hoće li ostati u Vukovaru nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, a evo ih uz Dunav već 24 godine s danas punoljetnim kćerima, Vukovarkama.

„Nama je mirna reintegracija potpuno promijenila život. Žao mi je da tako nije bilo u mom Kninu, da ljudi tamo nisu mogli birati hoće li ostati ili otići. S mirnom reintegracijom Knina ne bih obljetnicu mature slavio u Beogradu. Tamo živi većina iz moje srednjoškolske generacije. Bude nas stotinjak, a nas tek četvero dođe iz Hrvatske. Troje iz Knina i ja iz Vukovara.“