svjedočanstva

Bio je 19. kolovoza 1996. kada je Ivan Hubalek prvi put došao u Vukovar nakon studenoga 1991. godine. Točnije, od 18. studenoga 1991. nije bio u gradu u kojem je rođen i u kojem je živio. Ivan voli znati kada je točno što bilo pa u kompjuter zapisuje vrijeme, mjesto i telegrafski opis događaja. Zna da je sjećanje varljivo mada ga odlično služi i u 78. godini. Tog 18. studenoga je zarobljen i odveden iz Vukovara u logor u Srijemskoj Mitrovici. Takvo što je i očekivao nakon što je grad bio okupiran – ili će biti zarobljen ili će poginuti, u opkoljenom gradu za muškarce koji ne žele otići često nema treće opcije. Nije je bilo ni za njegovu suprugu, i nju su s njim odveli u logor. A samo koji mjesec ranije ništa nije slutio. Kao inženjer strojarstva na visokom položaju u kombinatu Borovo dodatno je radio kao predavač u Tehničkoj školi. Kada su se ranog proljeća 1991. počeli osipati đaci, nije shvaćao što se događa. U tvornici su odnosi bili dobri, kao i uvijek, nije primjećivao da radnici odlaze, makar ne iz njegovog strojarskog odjela, i tek mu je u rujnu postalo jasno da su došla olovna vremena.

Toga povratničkog 19. kolovoza 1996. u pratnji UNTAES-a došli su na razgovor o tvornici Borovo. U njegovim bilješkama stoji: „Prvi susret s predstavnicima Borova s okupiranog područja“. Kao predstavnici Borova d.d. navedeni su Ivan i još dvojica te su također trojica zabilježena i iz Borovo holdinga. Ivan je tada bio na položaju pomoćnika direktora za organizaciju i povratak u Vukovar. Nisu to bili pregovori, kaže, nije se imalo oko čega pregovarati, već dogovoriti o preuzimanju.

Znao je što može očekivati. Bio je u Vukovaru do kraja. Znao je što su milijuni granata napravili gradu. Pa ipak, kada su došli na Trpinjsku cestu, nije prepoznao gdje su. Na pet minuta od tvornice u kojoj je radio, a on ne razaznaje gdje je. Bila je to tek šikara.

Našli su se u Hotelu Dunav s nekadašnjim borovskim kolegama. Razgovor je bio konkretan i korektan: o stanju opreme, infrastrukture, o radnicima i pozicijama, o proizvodnji.

Tek je nekoliko sati prošlo otkad se te večeri iz Vukovara vratio u Koprivnicu, gdje se s obitelji skrasio za prognaništva, kada je zazvonio telefon. Supruga kolege s kojim je bio u Vukovaru. „Ivo, kako si ti?“ pita. „Dobro, zašto?“ „Mužu mi je jako loše, oni su vas otrovali.“ Ivan nije ni trenutka povjerovao u takvu mogućnost, znao je da to stres progovara. I on ga je imao u želucu.

Sedam mjeseci kasnije, 21. travnja 1997., prvi je put i razgledao Borovo. Taj nekadašnji mastodont izgledao je poraženo, ali bolje od ostatka grada. Najurušenije zgrade uklonili su prethodnih godina, nešto krovova i stakala popravili, nešto je proizvodnje radilo. Toliko je strojeva nekoć tu bilo da ih je i nakon svog uništavanja dovoljno ostalo da se održi proizvodnja, makar obuće i klinastog remenja. Tada se uvelike pripremao povratak nove-stare uprave; planirala se osnovna obnova, kadroviralo se, nadalo se ulaganjima.

Šest mjeseci kasnije Ivan se preselio u borovski hotel za samce i od tuda svakoga dana odlazio na posao sve do 2000. kada mu se pridružila supruga i kada su se uselili u kuću.

Za njega mirna reintegracija znači upravo to: povratak kući i povratak u Borovo.

Mada ni grad ni tvornica više neće biti kao prije.