svjedočanstva

U ljeto 1991. Gorana Kušić imala je šest godina. Njezina ulica u Sotinu, selu u predgrađu Vukovara u kojem je rođena i ona i njezini roditelji, bila je glavno okupljalište djece. Slijepa ulica, rijedak promet, tridesetak bi ih se tu bezbrižno družilo. Ali ne to ljeto. Tada ih je bilo tek četvero u cijelom selu. Devetogodišnja Maja, desetogodišnji Boris, Gorana i njezin petnaestogodišnji brat. Gorana nije ništa slutila, a ni njezini roditelji. Da jesu, vjerojatno bi već otišli.

U kolovozu se s balkona činilo kao da užareni opušci padaju s neba. Avionske bombe. Tada su počeli dane provoditi u podrumu. Gorani je bilo uzbudljivo, a roditeljima je postalo jasno da to ne vodi dobrome i odlučili su otići. Dugim i okolnim putem rodbini u Njemačku. U pitomi gradić Battenberg. Tata je radio kao građevinski radnik. Mama nije našla posao, ali su pristojno živjeli od jedne plaće. Brat je nastavio sa školom, Gorana je krenula u osnovnu. S vremenom joj je njemački postao kao materinski, stekla je prijatelje i zavoljela Battenberg. Cijela je obitelj htjela ostati, ali su 1997. morali otići. Njemačka im više nije htjela produžiti boravak.

Spakirali su živote i autom s velikom prikolicom došli u Medulin, tatinoj starijoj sestri kojoj su obojica sinova poginula 19. studenoga 1991. u Borovu naselju.

Ako Gorani odlazak iz Vukovara nije bio strašan jer je bila malena, napuštanje Njemačke jest. Taj je život bio sve što je znala i sviđao joj se. No i u Medulin se lako uklopila, život se nastavio. Krajem 1997. pošli su vidjeti kako je u Vukovaru i Sotinu. Bio je sumrak kada su ulazili u mjesto, ni s jedne strane ceste nije bilo kuća, kao da nikada nisu bile tu. Gorana je sjedila otraga u autu i prvi put u životu čula oca kako plače. Njezini su roditelji 1991. imali 39 godina. Njima je u te ulice stao čitav život, a taj je život razoren ratom. Kuća je bila poharana, ali je bila čitava i jedina koju su imali. Možda je svuda bilo bolje, ali tu je bilo njihovo. Podnijeli su zahtjev za obnovu. Mama je dobila ponudu da bude tajnica u državnoj službi. Konačno, prvi posao od početka rata. Oca je čekalo njegovo mjesto u pogonu Valjare u sklopu tvornice Borovo. Odluka se sama donijela: vraćaju se. Gorana je krenula u sedmi razred u Vukovaru.

Na početku školske godine u razredu ih nije bilo ni desetero. U prizemlju je bilo srpsko odjeljenje, na katu hrvatsko. Zajedno su, međutim, čekali autobus, a dečki i igrali nogomet jer drugačije ne bi skupili timove, ali Gorana je zapravo u Sotinu bila odsječena od izvanškolskih druženja. Tih deset kilometara udaljenosti od Vukovara odvajalo ju je od svega.

Ne sjeća se da je ijednom te prve godine sjalo sunce dok je išla od Sotina do škole u Vukovaru i nazad. Vječito je bilo sumorno i hladno. Sunce je sjalo u Njemačkoj i u Medulinu. Ne u tom opustošenom kraju. Možda samo ljeti uz Dunav.

Gorana je mislila na njemačkom, a govorila predratnim vukovarskim govorom, ali on više nije bio ničiji. U podjeli na hrvatski i srpski jezik nije bilo mjesta za zajednički. Morala je razmišljati kako će govoriti, posebno u Sotinu gdje se pristoji da sve starije prva pozdravi. Sa „Ćao“ i „Zdravo“ se nekoć pozdravljalo, ali više ne, to je ostalo Srbima. Hrvati sada kažu „Bok“. Roditelj su je uputili na sigurno „Dobro jutro“, „Dobar dan“ i „Dobra večer“. Kada je upisala gimnaziju, nije više bilo sumorno. Te 2000. se već dosta djece vratilo, odjeljenja koja nastavu prate na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu bila su uobičajene veličine, proširio joj se krug prijatelja, školsko gradivo je bilo poticajno. Govorila je sve više književnim hrvatskim jezikom, sve manje viđala vršnjake iz srpskih odjeljenja jer su škole bile u odvojenim zgradama, a mjesta na koja se izlazi podijeljena. Kao i jezik.

Kada danas – nakon što je završila Filozofski fakultet u Zadru, predavala njemački u vukovarskim školama, zadovoljno se skrasila u Gradskom muzeju Vukovar i u stanu s pogledom na Dunav – prođe Vukovarom i sretne nekog iz mreže divnih ljudi koju je s godinama izgradila, pomisli: da je grad razrušen kao što je bio te ‘98., ali da poznaje sve te ljude, ne bi joj bilo sumorno. I pozdravila bi ih: „Ćao, zdravo, bok“.