loading
HR EN
Mirna reintegracija
EDVU
FES

Mirna reintegracija dvogodišnji je proces kojim su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem vraćeni u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Ti su teritoriji okupirani 1991. te je na okupiranom području uspostavljena samoproglašena Republika Srpska Krajina. Proces mirne reintegracije započeo je 15. siječnja 1996. i trajao je do 15. siječnja 1998. Temelj mirnoj reintegraciji postavljen je potpisivanjem Erdutskog sporazuma u studenome 1995., kojim su se hrvatska i srpska strana dogovorile da će na do tada okupiranim područjima biti uspostavljena privremena prijelazna uprava UN-a (službena kratica: UNTAES), tijekom koje će se teritorij demilitarizirati, omogućit će se povratak svih prijeratnih stanovnika toga područja koji se žele vratiti te će se poštivati ljudska prava svih osoba. Sve te odluke uspješno su provedene bez ijednog većeg incidenta pa je 15. siječnja 1998. prestao mandat snaga UN-a na tom području, čime je Hrvatska ovladala svojim međunarodno priznatim teritorijem i rat je definitivno okončan.

Hrvatska Vlada na čelu s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom htjela je pregovarati sa srpskom stranom o preuzimanju okupiranih teritorija, no ti pregovori nisu uspijevali pa se pribjeglo vojno-redarstvenim operacijama. Nakon akcija Bljesak – kojom su hrvatske vojne i redarstvene snage oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije u svibnju 1995. – te Oluja – kojom su u kolovozu 1995. oslobođena okupirana područja središnje Hrvatske – moglo se očekivati da će hrvatske vlasti, bude li potrebno, na sličan način pokušati osloboditi i područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. No obje su vojno-redarstvene akcije odnijele mnogo žrtava te su i hrvatske i srpske vlasti htjele izbjeći nova stradanja, razaranja i zbjegove stanovništva i započele pregovore o oslobođenju tog područja mirnim putem, uz posredovanje predstavnika međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica je pak pokazala jasnu podršku mirovnom procesu.

Temeljni sporazum za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem potpisan je 12. studenoga 1995. godine u Erdutu, pa otuda i naziv Erdutski sporazum. Potpisivanju sporazuma prethodio je niz diplomatskih pregovora, od kojih je najvažniji susret hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića 1. studenoga u Daytonu (država Ohio, SAD), kada su obojica načelno pristala na mirno rješenje. U ime srpske strane sporazum je potpisao pregovarač Milan Milanović, a u ime hrvatske Hrvoje Šarinić. Sporazum su kao svjedoci potpisali i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter W. Galbraith i mirovni posrednik Ujedinjenih naroda (UN) Thorvald Stoltenberg.

Riječ je o kratkom dokumentu koji u 14 točaka predviđa osnivanje privremene prijelazne uprave UN-a na tom području, demilitarizaciju, pravo na povratak svih građana u svoje prijeratne domove, pravo na imovinu te poštivanje najviše razine međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Taj je sporazum bio temelj mirne reintegracija koja je započela 15. siječnja 1996. donošenjem rezolucije 1037 Vijeća sigurnosti UN-a. Tom je rezolucijom uspostavljena prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES, United Nations Transitional Authority in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium). Vođa te mirovne misije bio je američki general i diplomat Jacques Paul Klein.

Proces mirne reintegracije započeo je u atmosferi međusobnog nepovjerenja između hrvatske i srpske strane, no već u ožujku 1996. prvi prognanici su, prvi put od rata, obišli svoje kuće u baranjskim selima. Dva su dokumenta pridonijela smirivanju situacije: u svibnju 1996. usvojen je u Hrvatskoj Zakon o oprostu, a u kolovozu 1996. godine u Beogradu sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ, kojim su se dvije države međusobno priznale u postojećim, a za vrijeme Jugoslavije republičkim granicama.

Već je u lipnju 1996. raspuštena srpska vojska te je uslijedio osjetljiv proces uvođenja mješovite hrvatsko-srpske policije, koji je uspješno proveden. U studenome 1996. prvi su se prognanici počeli vraćati u sela tzv. srijemskog trokuta, najjužnijeg dijela Podunavlja, koja je UNTAES među prvima prepustio na upravljanje hrvatskoj Vladi. Polako se otvarao prostor za miran masovniji povratak stanovništva. Mirna reintegracija temeljila se na razgovorima, dogovorima, pregovorima. Nisu razgovarali samo političari i političarke, već i obični ljudi koji su morali početi živjeti jedni kraj drugih i zajedno raditi u školama, bolnici, gradskoj upravi, unatoč vlastitim gubicima i traumama.

U travnju 1997. provedeni su lokalni izbori koji su politički, institucionalno i simbolički označili ukidanje krajinskih, ali i prijelaznih, UN-ovih vlasti te uvođenje vlasti hrvatskog ustavnopravnog sustava. U prosincu 1997. Vijeće sigurnosti jednoglasno je odlučilo o završetku mandata UNTAES-a te je 15. siječnja 1998. prestao vrijediti Sporazum o mirnoj reintegraciji i Republika Hrvatska je preuzela punu upravu nad svojim teritorijem.

O mirnoj reintegraciji govori se kao o najuspješnijoj mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda i ističe se kao primjer zaraćenim stranama diljem svijeta koje razmatraju prekid sukoba mirnim putem. No ipak, u Hrvatskoj se javno, kolektivno i svečano slave vojno-redarstvene operacije, posebice Oluja, koja se obilježava kao nacionalni praznik i neradni dan, dok se mirna reintegracija obilježava suzdržanije i tiše. Hrvatska Vlada je tek 2019. prepoznala važnost mirne reintegracije i proglasila je nacionalnim spomendanom, što je i nadalje niža razina od praznika kakav je Oluja.

Mirna reintegracija nije upisana u naše povijesno naslijeđe u mjeri u kojoj njezina važnost to nalaže, a kao građani zemlje koja je prošla rat nemamo izgrađenu svijest o važnosti i prednostima mirovnog rješenja ratnog sukoba. Joško Morić, policijski ratni veteran koji je na terenu provodio mirnu reintegraciju u zahtjevnom zadatku uspostave policije, na okruglom stolu kojim se 2015. obilježavala mirna reintegracija, u organizaciji Europskog doma Vukovar i Zaklade Friedrich Ebert, rekao je: „Ako se slave i obilježavaju akcije oslobađanja teritorija Republike Hrvatske s, nažalost, mnoštvom poginulih i ranjenih na obje strane, koja je logika da se ne slavi oslobađanje cijelog Podunavlja bez ijednog ranjenog i poginulog čovjeka? Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem? Meni je to ključno pitanje“.   

Nevladine organizacije i mirovni aktivisti odigrali su važnu ulogu za vrijeme mirne reintegracije. Svoj su rad na izgradnji mira u Podunavlju počeli i prije nego što je formalno započela mirna reintegracija, a 1996. je osnovana neformalna Koordinacija mirovnih organizacija za istočnu Hrvatsku, Baranju i zapadni Srijem. Podržavali su povratak stanovništva, pomagali lokalnim samoupravama i stvarali prostor za uspostavu komunikacije i povjerenja u podijeljenoj zajednici.
 
Kad je mirna reintegracija završena, tek tada su zapravo počeli pravi, svakodnevni izazovi  u integraciji građana, a službena vlast nije pokazala interes za nastavak mirovnog rada. No nevladine organizacije i mirovni aktivisti ulagali su napore i znanje u prevladavanje podjela u društvu i stvaranje funkcionalne poslijeratne zajednice. Organizirane su brojne edukacije o nenasilju, rješavanju sukoba, suradnji, radu na traumi te se nudila besplatna pravna pomoć. Doprinos nevladinih organizacija mirnoj reintegraciji u široj je javnosti i danas, nažalost, nepoznat i neprepoznat. Centar za mirovne studije iz Zagreba pozvao je hrvatsku vlast da mirovna iskustva iz hrvatskog Podunavlja „prepozna kao specifičnu prednost Hrvatske koja se može artikulirati u vanjskoj politici“.